Poema o tragičnim vremenima

Već smo govorili da je Čajniče prepuno skrivenih kulturnih bisera. Naši tavani, police, podrumu skrivaju djela kulture, djela koja polako prekriva prašina i guta zaborav. Kulturna scena je siromašna, a ne bi trebala biti. Naša kultura nije mrtva, samo smo nekako zaboravili na nju. Bilježnice pune pjesama, eseja, priča, slike i crteži, rezbarije samo čekaju da budu otkriveni. Mnogo je kreativnih stvaralaca skrivenih među nama. Možda je vrijeme da ih polako otkrivamo. Trauma i stradanja, bol i užas znaju u nama da pokrenu nešto, neku "žicu", stvaralačku. Tako je Gavrilo Ćevriz našao snagu da opjeva užas koji nas je sve snašao 14.2.1993. godine

"Bio bi red podsjetiti nadležne, da iako smo mali grad na jugoistoku Republike Srpske, ne trebamo biti manje važni.Trebalo bi obratiti pažnju na zločin, za koji i poslije 24 godine niko nije odgovarao. Zato sam prije par godina, napisao ovu pjesmu kao uspomenu u čast svim preživjelim, kao i žrtvama, porodicama stradalih, ratnim vojnim invalidima i svim borcima i civilima koji su dali svoje živote za ovu zemlju.", kaže Gavrilo Ćevriz. Ovo je samo jedna od pjesama gospodina Ćevriza.

Pjesma je emotivna i potresna

TRIPUNJDAN 1993 ČAJNIČE

Tripuljdana devedeset treće

nikad niko poželjeti neće.

Ne zbog toga što je hladan bio

već zločina što se dogodio

Zora rana toga Tripunjdana

svanu puna žalosti i rana

Ko će suze obrisati s lica

starih majki, djece, udovica

Što ostaše bez najmilijih svojih,

da li tako u sudbini stoji?

Kaži vilo, tvoije ti krila,

jesi l’ tada u blizini bila

Kao što si nekad na Kosovu,

pa da pričaš tragediju ovu?

Oj, guslaru, moj sivi sokole,

ja sam kćerka vile Raviojle

Posestrime Kraljevića Marka

Pa me stara opremila majka

Da obiđem sve srpske vojnike

Graditelje Srpske Republike

Pošto primih blagoslov od majke

Ja se vinuh nebu pod oblake

Te preletjeh rijeke i planine

I do srpske stigoh domovine

Letjela sam na četiri strane

Previjala junacima rane

Pa sam tako putujući mlada

Doletjela do Čajniča grada

Jer i tamo srpske vojske ima

Pa se želim upoznati s njima

Stadoh malo da odmorim krila

Pa sam tako u blizini bila

Na vrh guste šume Orufice

Razgledala brda Pisonice

Mjesečina brda obasjava,

Mili Boze, milina je prava

Bacih pogled do zapadnih strana

I ugledah grupe muslimana

Pa se vinuh nebu pod oblake,

da izvjestim sve srpske junake

Da im ne bi bilo iznenada

ako bude došlo do napada

Od Zidina pa do Tiodželja,

sve je turska vojska zaposjela

Planiraju prije zore rane,

Čajniče se mora da napadne

Tri hiljade biješe muslimana,

udariće skupa sa svih strana

Komandiri izdaju komandu

i planove kroje o napadu

Bukovičke kupe muslimane

da napadnu sa zapadne strane

Takozvana četa Ljuta Drina,

dopunjena od mudžahedina

Kreće preko crnogorskih sela

Da ih ne bi patrola vidjela

S crnogorskih granica i međa

Srpsku vojsku da napadnu s leđa

Provedoše jedan dio noći

U nekakvoj napuštenoj kući

Ali đavo mirovati neće

Jedna grupa na Ponikve kreće

Da Ponikve u zgorište stvore

I pobiju što se ubit’ more

Druga četa mladih Sandžaklija

Takozvana Handžar Divizija

Sa sjevera, s Medene Glavice

Da napadne naše jedinice

Silna vojska kreće od Zidina

Pružila se do iza Gložina

Bijaše ih želja ponijela

Da zapale milijenska sela

Sa istoka jedna četa ide

Dopunjena mrežom Al Kaide

Planiraju prije zore rane

Staroniće sa zemljom da sravne

Ranom zorom prije bijela dana,

zapucaše puške sa svih strana

Al da vidiš naših sokolova

i velikih srpskih vitezova

Za oružje svoje priskočiše

i junački borbu prihvatiše

Ne daju im oka otvoriti,

a kamoli liniju probiti

Stade vriska našije junaka,

stade jauk u gori turaka

Srbi vrište borbe se ne boje,

turci vuku ranjenike svoje

Mala četa, ali odabrana,

pod komandom Miša kapetana

Junački se na mejdanu bori,

Mišo svoje junake sokoli:

„Ne bojte se, moja braćo mila,

nije ovo prevelika sila

Mi imamo volje i možemo

Većoj sili da se odupremo

Uzdajte se pomoći od Boga

A pazite jedan na drugoga

Danas sreća na našoj je strani

Srbin svoju otadžbinu brani!“

Zaštektaše puško-mitraljezi

U čudu se nađoše uljezi

Nišandžije, oko sokolovo

Gdje nišane nije najelovo

Bacačlije uz nišanske sprave

Pogađaju ko da rukom stave

Ječe brda od pucnja i vike

Pretrpiše velike gubitke

Prokrade se grupa izviđača

Ne bi l’ kako do minobacača

Pa u borbi srpskim vojnicima

Ubili su Drakulu Mlađena

Jedan hitac pogodi mu glavu

Mrtav pade na zelenu travu

Bijesni turci po šumama lete,

žedni krvi, a željni osvete

Ne smjedoše s vojskom da se bore,

formiraše grupe za terore

Jedna grupa pođe u Šapiće,

tamo dvije zapališe kuće

A Darinku, jednu staru babu,

ubili su na kućnome pragu

Po selima nastade panika,

a stara ih posjeti navika

Nejač mora negdje da se skloni,

da ih dušman u ropstvo ne goni

Željko s majkom i sa sestre dvije,

za smrt svoju ni slutio nije

Kad misliše da je sve u redu

upadoše u tursku zasjedu

A iz grma zlice iskočiše

i na nejač vatru otvoriše

Prva meta biješe u turčina,

mali Željko s četrnaest godina

Pade dijete ispred dušmanina

Do njeg’ pade i njegova strina

Stara žena od pedeset ljeta

Kome ona mogaše da smeta

Priđe majka da dijete brani

Pa i na nju pucaše dušmani

U desno je rame pogodiše

Da joj boli zadaju još više

Al zlicama i to malo biješe

Pa djetetu mrtvu priletješe

Noževi mu lice isporili

A obadva oka izvadili

Ljuto pišti sirotica Dana

Žali sina, a kune dušmana:

„Zašto tako, naopako, zlice

Pokazaste svoje pravo lice

Ljudskog roda, a zvijerske ćudi

Zar se tako ponašaju ljudi?

Mislite se proslaviti svijetom

Što činite silu nad djetetom

Na Tripunjdan, u nedelju svetu,

ne bilo vas nigdje u svijetu!“

Zapištaše dvije bijele lale

zaplakaše dvije sestre male

Izgubiše jabuku od zlata,

izgubiše jedinoga brata.

Ona grupa što s Dužica ode,

stiže rano do Trojana vode

I pred zoru, po crnome mraku,

napadoše na šumsku baraku

Dva čuvara mučki su ubili,

a baraku cijelu zarobili

Dograbiše radio stanicu,

zovu hitno Čajničku bolnicu

Ko bajagi da traže pomoći,

mislili su da će Duško doći

Pa da mu se dočepaju glave,

da se Bosnom cijelom proslave

„Ne treba nam pomoć od vojnika

već sanitet radi ranjenika.“

Kad stigoše u bolnicu glasi

Žuri Miro ranjene da spasi

Pa sanitet ko na krila diže

Za čas tili do Prijemeta stiže

Tu čekaše Željkove ubice

Pa mu rafal sasuše u lice

Nose vrani na Ponikve glase

Bude narod, a da selo spase

Tu se diže malo i veliko

Da se spase koliko toliko

A u selu žene su i starci

Pa krenuše Trojanu baraci

Stanija se probudila bila

A neka je nagovori sila

Da probudi kćerku i unuku

Pa da idu Božu u baraku

Kad Stanija poviri na vrata,

kao da je pogodi granata

Božo s Trivkom sav u krvi leži,

Stana viknu Ivani da bježi

Al se zvijer iza vrata krije,

mrtva pade groma čula nije

Tad iskoči zvijer iza vrata,

pa Ivanu ščepa oko vrata

Pa počeše Polki da prijete,

mora majka ići uz dijete

Pričaće vam gusle javorove,

za velike srpske vitezove

Za dva Duška, dva srpska junaka,

kakve više neće rodit’ majka

Pohitaše Ivanu da spase,

u tom trenu ne misliše na se

Pokosi ih rafal preko pasa,

popadaše ne dadoše glasa

Presta pucanj, okonča se borba

Turci vode dva nejaka roba

Kroz gudure šume i litice

Pa se opet dosjetiše zlice

Da im uspije na Trojanu varka

Ubila ih muka svakojaka

Opet zovu s Ilijine stijene

Pisonicu i vojnike njene

„Treba hitno da se sastanemo

Mi želimo da vam pomognemo

Da vršimo neke dogovore

Da tjeramo turke iza gore

To začuše tri srpska junaka

Pa krenuše, kukala im majka

Pohitaše brdu uz planinu

A u ruke pravo dušmaninu

Zastadoše malo da odahnu

Pa vidješe Polku i Ivanu

A pokraj njih turčin s nožem sjedi

Krvca im se u venama sledi

Počeše im odozgo da prijete,

„Ubićemo Polku i dijete

A vi sada dobro razmislite,

i oružje svoje odložite.“

A iz grma jedni priskočiše

i njihove puške pokupiše

Vezaše im ruke naopako,

odvedoše Goraždu polako

Dan prolazi, a noć se uhvati,

nema Vučka da se kući vrati

Pođe starac malo da prošeta,

prošla mu je sedamdeset peta

I on pozva svojega sinovca,

koji ga je volio ko oca

Pod Stražicom, na jednome brijegu,

mrtva Vučka nađoše u snijegu

Krst kukasti urezan na čelu,

grdne rane po cijelome tijelu

Na vrh glave šahovka crtana,

to je djelo zlica muslimana

Malo niže, pravo ispod puta,

Leži Stevo, moja rana ljuta.

Sa sjevera Sandžaklije mlade

Velike su počinili jade

Oni mnogo zapališe kuća

I u kući Vlada Ćukovića

A Dubrave iznad Vučkovića,

Svi Nikolu žale Pljevaljčića

Starac preko osamdeset ljeta

Nije mog’o ustat’ iz kreveta

Sad ga nema među nama više

U kući ga živa zapališe

Sa istočne strane na Mlakvama

Pronađoše izmasakirana

Radovana, Milana i Mirka

Što bijaše žrtve od krvnika

Vide im se rane po rukama

Pustali su dušu na mukama

Tako vila presta da govori,

suze roni, i Bogu se moli

Od velike tuge i žalosti:

„O, gospode, grijehe im oprosti

Namjesi im postelju u raju,

nek u rajskom miru počivaju

Vinuše se duše put oblaka,

neka im je crna zemlja laka.