Kratko pamćenje

Dana 17. avgusta prije mjesec bilo je tačno deset godina od zločina koji je uzburkao Čajniče i potresao sve ljude našeg gradića. Ujutro, toga užasnog dana ubijen je jedan od nas, Bojan Prodanović. Bojan, otac dvoje djece, lišen je života dok je obavljao svoj posao kao pripadnik Državne granične službe (DGS), na graničnom prelazu ''Metaljka'', u mjestu Mostina. Ubistvo je bilo monstruozno i svirepo, i te krvave pojedinosti i detalje zbog porodice nećemo spominjati. Ubica je uhapšen na licu mjesta i nikakvih nedoumice oko toga nije bilo. Sam motiv zločina je pak nejasan. Zločinac Bandić se na sudu branio privremenom neuračunljivošću, jer je navodno u pokojnom Bojanu vidio Radovana Karadžića. Sud je prihvatio nalaz medicinskog vještaka iz Beograda koji je iznio stručno mišljenje da je Bandić u momentu privremene neuračunljivosti pucao na kolegu. Ubica je za tako težak zločin dobio samo 14. godina zakona. Nikada nije objašnjeno kako je osoba takvog psihološkog profila uopšte mogla dobiti posao gdje se nosi vatreno oružje, niti zašto je nastavio da prima platu i narednih 19 mjeseci. Objašnjenje za primanje plate je bilo da ne može da se pokrene disciplinski postupak, jer Bandić ne bi mogao biti prisutan obaveznom saslušanju. Nakon natpisa u novinama plata je prestala, a radni odnos i zvanično prekinut. O svemu ovome moglo bi se dugo i ozbiljno pisati, ali tema ovoga članka je Bojan Prodanović, ko je on i kakav je bio, a ne osuđeni zločinci. Rođen je 6. decembra 1971. godine u Zenici kao prvo dijete Ljuba Prodanovića iz Trebinja i Dragice Prodanović (rođene Kovačević) iz Čajniča. Djetinjstvo i dio mladosti je proveo u rodnom gradu. Na početku rata, u maju mjesecu 1992. godine izbjegao je u Čajniče. Volio je Staroniće rodno selo svoje majke, mjesto radosti njegovog djetinjstva gdje je provodio ljetne raspuste.

Volio je Čajniče koje je kao pripadnik VRS branio tokom rata. Bio je hrabar i častan vojnik i vrlo često se javljao kao dobrovoljac da prati svoje rođake i ujake kad su išli na borbene položaje. Nakon rata primljen je u Državnu graničnu službu. Posao je obavljao sjajno, profesionalno i temeljito. Bio je jedan od najpouzdanijih pripadnika DGS-a. U teškom ratu smrt je izbjegao nekoliko puta da bi je našao u miru u sjeni planine podno Staronića, mjesta njegovog utočišta i skloništa. Čajničani su bili bijesni i ogorčeni. Tražili su pravdu čak održali i protest. Srca su bila bijesna, a glave vrele. Bojan je sahranjen u Trebinju u koje je planirao da se preseli. Čajničani su vremenom gotovo potpuno zaboravili Bojana. Danas ga se nikako i ne sjećaju. Nema spomenika, nema ulice i nema bilo kakvog datuma kojim bi se odala počast našem Bojanu. Jedino što možete da vidite posvećeno njemu jeste spomen ploča koju je podigla njegova porodica na čelu sa bratom Bobanom. Spomenik se nalazi na mjestu stradanja.

Pitamo se da li to pokazuje kakvi smo ljudi? Da li ima išta na svijetu što je nama sveto i što poštujemo? Kažu da se iz odnosa prema mrtvim može procijeniti kakvi smo prema živim i kakvi smo ljudi uopšte. Na slučaju Bojana Prodanovića potpuno smo pali. I pali smo na popravnom. I padamo svake godine. Bojane oprosti nam zaslužio si mnogo više.