POETIČKI ZNAČAJNA I EFEKTNA PJESNIČKA SIMBOLIKA

U knjizi Paradoksi i molitve: Ogledi o srpskom pjesništvu 2, Ranko Popović savremeni istoričar srpske književnosti, vanredni profesor za predmet Srpska književnost 20. vijeka na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci i Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, ima za cilj da na implicitan način predstavi istorijski pregled srpske poezije od Njegoša do naših dana, predočavajući njena estetska i duhovna obilježja. Navedeno istraživanje Ranka Popovića zamišljeno je u tri toma, a knjiga Paradoksi i molitve: Ogledi o srpskom pjesništvu 2 predstavlja nastavak prethodne knjige Čin prepoznavanja: Ogledi o srpskom pjesništvu. Knjiga Paradoksi i molitve: Ogledi o srpskom pjesništvu 2, komponovana je iz četiri tematske cjeline: Predanje poezije, U sjenci melanholije, Poezija u vremenu i Poezija u kritici. Poezija je kroz istoriju shvatana kao podvig, kao iskra tajanstvena. O paradoksu i molitvi, te evokaciji i simbolizaciji zavičaja u srpskom pjesništvu, Ranko Popović govori u prvom segmentu ove knjige. Svoje kazivanje počinje pozivanjem na Petra Petrovića Njegoša, a srpsku poeziju pokušava da sagleda u svjetlu pravoslavne duhovnosti. Njegoševo djelo predstavlja veliku sintezu cjelokupne srpske pismenosti i usmenosti, a pristup njegovoj religiji moguć je najprije kroz spjev Luča mikrokozma, ističe Popović. Njegoš je velika potvrda stalno obnavljajućeg susreta hrišćanskog književnog genija s onim klasičnim grčkim, što je od posebne važnosti za duhovnost i kulturu. U daljem tekstu, Popović pojašnjava kakav je to molitveni, odnosno, hrišćanski ton u stvaralaštvu Momčila Nastasijevića koji se na prvi pogled ne odnosi direktno na književnost. A upravo o tom odnosu religije i umjetnosti govorio je i Milan Radulović i njegovo viđenje je našlo svoje mjesto u ovom tekstu. Naime, Raduloviću je najbliža hristološka misao Justina Popovića o stvaralaštvu kao izrazu bogočovečanske suštine ljudskog bića. Značajan savremeni trag u otključavanju različitih pitanja odnosa književnosti i teologije pronalazimo i kod Davora Maličevića, u knjizi Plaštanica stiha, kao i studiji Ka definisanju pravoslavne duhovne osnove srpske književnosti dvadesetog vijeka.

Pored Njegoša i Nastasijevića, Popović u istraživanje uvrštava djela Laze Kostića i Jovana Dučića, naime oni predstavljaju čvorišna mjesta srpske poezije u njenom stogodišnjem novovjekovnom trajanju. Laza Kostić svojim cjelokupnim kulturnim djelovanjem izgradio je kontinuitet u razvoju srpske poetske duhovnosti i kulture. U njegovom poetskom stvaralaštvu veoma dragocjen je susret antike i hrišćanstva, a srpskoj poeziji daje ogroman doprinos posebno sa pjesmom Santa Maria della Salute. Kada je riječ o pjesništvu Jovana Dučića, taj uzvišeni ton nigdje se više ne osjeća do u njegovom obraćanju Tvorcu. Tu su istovremeno prisutni nemogućnost poznanja i iskonska drama za njim, drama uma i srca, strašno ali i strasno smirujuće ljudsko raspeće, a sve je to vrtoglavi prostor pada i uspinjanja u kome traje drama Lirike. Međutim, posebna vrijednost je u tome što je Dučić tu religioznu dramu bića uspio prenijeti i na kosmički plan. Posebna istraživačka tema Ranka Popovića odnosi se na pjesničku sliku Hercegovine u dvadesetom vijeku. Istaknuti hronotop vrlo efektno uvrstili su u svoje književne opuse Šantić i Dučić, Hamza Humo, te savremeni pjesnici, Tomislav Šipovac, Gojko Đogo, Todor Dutina, Vuk Krnjević i Svetislav Mandić. Zvučno mjesto kod Šantića je taj pjesnički izraz zavičajnosti (Ostajte ovdje!), koji je doveden u vezu sa Tvorcem, a veliki dio Šantićeve zemlje sadržan je u toposu Mostara. Dučić o Hercegovini gradi pjesmu iz daleka. Kod njega je usko povezano ono čulno sa simboličnim i na taj način pjeva svoju labudovu pjesmu dalekom i raspetom zavičaju. Snažnim ekspresionističkim potezima Hamza Humo u svom ciklusu pjesama oslikava Hercegovački pjezaž, kao arkadijski idilični lirski mit. Prisustvo Hercegovine u poeziji Tomislava Šipovca i Gojka Đoga prepoznaje se u različitim vidovima zavičajnosti: od jezika, preko pojedinih pojmova, pa do drevnih govornih formula. Istaknuti savremeni pjesnici su raznoliko utemeljeili mit zavičajnosti u svoju poeziju. Pored prethodno navedenih i kod Todora Dutina zavičajni mit je uslov pjevanja. U Krnjevićevim pjesmama Hercegovina ima simboličko značenje ujamljene, nebeske zemlje, a Svetislav Mandić je upečatljivoj mostarskoj mladosti dao presudno mjesto u svome skromnom stvaralačkom opusu. Zatim, Ranko Popović iscrpno govori o pjesničkom stvaralaštvu Pera Zubca, Vladimira Nastića, Rajka P. Noga i Đorđa Sladoja, stavljajući u prvi plan pjesničku viziju Hercegovine, posebnu istraživačku temu u ovoj knjizi. Pero Zubac, autor izuzetne poeme Mostarske kiše, inspiraciju nalazi širom Hercegovine, ali odjek zavičajnosti dolazi iz stihova vezanih za topos Gornje Hercegovine. Vladimir Nastić je pjesnik koji je ostvario svoj poetski ideal progovorivši glasom zemlje, odnosno jezikom svoga zavičaja i na taj način ostvario ukupan doživljaj sopstvene domovine. U tematski raznolikom staralaštvu Rajka Petrova Noga, dominira emotivni naboj prožet različitim slojevima kulturnog pamćenja. On svoju poeziju kruniše mitom Velike Majke, Hercegovine, u koju je udahnuta prvo životna, potom i poetska snaga. Đorđe Sladoje svoje djetinjstvo provedeno u Hercegovini pretače u stihove, a u njima se kristališe prisustvo pravoslavne duhovnosti koje se prepliće sa njemu svojstvenom Pokudom zavičaju.

Ranko Popović potkrijepio je stihovima svaku od analaiza raznolikog pjesništva koje je dio ove studije, i na konkretnim primjerima ukazao na ulogu paradoksa i molitve u srpskoj novovjekovnoj poeziji. U istaknutoj studiji realizuje istraživačke namjene, te otkriva srž dugogodišnjeg srpskog pjesničkog stvaralaštva. U drugom segmentu ove knjige autor govori o lirskoj melanholiji kod Stevana Raičkovića i melanholičnom sonetu Skendera Kulenovića. Prisustvo Raičkovićeve bolne lirske misli osjetno je u velikom dijelu njegove poezije. Riječ melanholija dominantna je u raznolikim segmentima pjesnikovog stvaralaštva. Raičkovićeva poezija je poezija tišine, ta poetska melanholija kod njega građena je na motivu bijega, a svaki od njegovih motiva osjenjen je melanholijom okamenjenosti. Za razumijevanje Raičkovićeve melanholije veoma je važan poetički momenat vapaja za riječju, a temeljna važnost njegove lirike je u sposobnosti stapanja bića sa svijetom, a ne samo njegovo projektovanje u svijet, izdvaja Popović. Koliko je kod Raičkovića prisutan taj motiv tišine, toliko se kod Skendera Kulenovića ističe bolna praznina osjenčena sjetnom mišlju o prolaznosti. Dok govori o Kulenoviću, Popović se ujedno poziva na Raičkovića ističući da su i jedan i drugi znali da okamene vrijeme kako bi ga tako okamenjeno osluhnuli. Motivi koji najvećim dijelom otkrivaju zamisli Skendera Kulenovića prisutni su u zbirci Soneti. Na osnovu iste, Ranko Popović predočava Kulenovićevu putanju melanholije i ukazuje na to kako pjesnik uspijeva da oplemeni misao i emociju čuvajući strukturu klasičnog soneta. Treću tematsku cjelinu Ranko Popović otvara analizom koja se odnosi na pjesništvo Ljubomira Simovića. Autor predočava kakvu je značenjsku moć običnim riječima udahnuo istaknuti pjesnik, potom ukazuje na to koliko dragocijeno je svako izvorište žive riječi. U Simovićevoj poeziji uočena su četiri postupka poetskog očuđavanja: leksički, slikovni, metaforički i gnomski. Autor na konkretnim primjerima ukazuje na svaki od navedenih, te pojašnjava da ovi postupci u velikom broju Simovićevih pjesama djeluju istovremeno, a i sadržani su jedan u drugome. Simović kroz svoju poeziju udiše novi život, rijetkoj, arhaičnoj ili sasvim zaboravljenoj riječi, ukazujući na ono neobično u običnom i nestvarno u stvarnom. Pisac koji uvijek donosi neke inovacije u svoje stvaralaštvo i koji je prepoznatljiv kako po pjesničkom izrazu, tako i po raskošnom riječniku, jeste veliki erudita Milovan Danojlić. On kroz poeziju traga za istinom i pravdom koristeći magiju samo rodne riječi, za koje autor kaže da one nas bolje poznaju nego mi njih. Kako ističe, književni tekst opisuje onē svima nama zajedničke veze koje prikazuju da smo ravnopravni kao na Strašnom sudu. U rasponu od bunta do molitve, Danojlićevo pjesništvo predstavlja krupan doprinos književnoj kulturi, a tim više što on još nije zaokružio svoju poetiku, no i dalje bdi nad živom riječju. Poetika Matije Bećkovića velikim dijelom zasnovana je na ljubavnoj poeziji. Dok govori o poeziji istaknutog pjesnika, koja počinje u znaku ljubavi (a možemo reći da taj pečat nose i njegove pjesme iz poznog stvaralaštva), Ranko Popović izdvaja danas već kultnu poemu ljubavi Veru Pavladoljsku. Bećkovićeva pjesnička muza biva jedna žena čiju je ljubav pjesnik ovjekovječio u svome stvaralaštvu. Pjesnik za koga je važilo da teži orginalnosti i efektu iznenađenja u svoje zrelo pjesništvo unosi religijske tonove, a to pokazuje na specifičan način, spajanjem ličnog sa univerzalnim, te ljubavnog sa religijskoim pjesništvom. Istančan osjećaj za duhovnu tradiciju, lakoća vladanja zahtjevnom formom i precizan izraz, samo su neki od elemenata koji karakterišu poeziju Đorđa Nešića. Analizom Nešićevog pjesništva Ranko Popović zatvara treću tematsku cjelinu u ovoj knjizi. Ironizacija poezije jedan je od prepoznatljivih Nešićevih postupaka, dok je njegov zreli stvaralački period obilježen uticajem rata. Kao potvrda hrabrog i plodnog suočavanja poezije s vremenom postoji Nešićeva ratno-poratna trilogija koja je sačinjena iz zbirki pjesama Čekajući stvoritelja, Haranov čamac i Granica. Ove tri knjige ispjevane su s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog vijeka, a nadahnute su osjećanjem nestvarnosti proživljenog, prolaznosti života i običaja koje pjesnik nastoji da sačuva u riječima. Završnu tematsku cjelinu ove publikacije Popović je sačinio iz dva književnokritička ogleda. Prvi se odnosi na književnokritički postupak Nikole Koljevića, dok je u drugom riječ o Novici Petkoviću i njegovom kritičkom odnosu prema poetici i piscima srpske književnosti. Nikola Koljević, kritičar koji je jednako dobro pisao o Šekspiru, Njegošu, Vuku, Andriću, književnoj kulturi prepoznatljiv je kao sljedbenik anglosaksonske Nove Kritike. Kroz realizaciju svojih teorija oslanjao se na ideje T. S. Eliota, Vilijem Empsona, zatim bliska mu je Frajeva kritička vizija književnosti kao utopije i arhetipa, te Ričards i njegov stav o jednosmjernosti riječi u naučnoj i praktičnoj uoptrebi. Studije Nikole Koljevića imaju raznovrstan karakter, autorov pristup nekada je metodološko-filiozofski, te esejistički ili komparativni. Naime, pisao je o najširem krugu tema, ali one ni u jednom momentu nisu postale rob njegove kritičke aparature, a poezija mu je bila posebna strast. Ogroman doprinos književnoj kritici dali su tekstovi Novice Petkovića. Neki od njih plod su višedecenijskog istraživanja, zbog toga što Petković smatra da je osnovno polazište temeljno ispitivanje teksta i on je baš tako pristupao svakom djelu koje bi kasnije postalo predmet njegove analize. Tako da danas imamo tu privilegiju da čitamo temeljnu analizu Proklete avlije, Seoba, Nečiste krvi, kao i tekstove o pjesnicima kao što su Vasko Popa, Branko Miljković, Momčilo Nastasijević, Dis i drugi. O njima Ranko Popović opširnije govori u ovom ogledu, te ističe metodološku utemeljenost, stilsku razbarušenost izraza, zatim dar filozofskog promišljanja i živi osjećaj za jezik Novice Petkovića.

U strukturu studije Paradoksi i molitve Ranko Popović uvrstio je književnokritičke oglede o ličnostima iz novovjekovne srpske književnosti. Ukazao je na jedan novi kritički pristup književnom djelu istraživši teme koje su urijetko bile predmet obrađivanja književne kritike. U svakom ogledu pojedinačno analizirano je pjesništvo predočenih autora i na konkretnim primjerima ukazano je na stvaralaštvo značajnih ličnosti koji gromoglasno obogaćuju srpsku kulturnu tradiciju. Kao što smo mogli da primijetimo mnoštvo viđenja potkrijepljeno je citatima i obimnom literaturom, što ukazuje na preciznost u istraživačkom radu Ranka Popovića i temeljan pristup izučavanju književnog djela. Sa tim u vezi Paradoksi i molitve, Ogledi o srpskom pjesništvu 2 veliki doprinos su književnoj kulturi, koja će biti znatno bogatija onog trenutka kada Popović zaokruži cjelokupnu trilogiju. Takođe, možemo uvidjeti na osnovu knjige Paradoksi i molitve da se u koncepiranju istaknutog istraživanja primjenjuje jedan novi koncept tumačenja, kakav do sada u srpskoj književnoj kritici nije realizovan.