Književnost je ljubav

Umjetnost je subjektivni doživljaj lijepog, nečega što vas da tjera da svijet ili sebe gledate na drugačiji, produhovljeniji način. Umjetnost se ne može opisati, ona se treba doživjeti. Naravno svako je doživljava na svoj način. Neki samo uživaju u njoj, a neki su joj posvetili svoj život. Marija Karadžić, naša Čajničanka, je od onih koji umjetnosti pristupaju na dvojak način. Ona ne samo da proučava književnost, već je i stvara. Mlada, polako se probija u surovi svijet današnje književne scene gdje vladaju instant pisci, a caruje komercijala i šund. U taj svijet, mladim piscima poput Marije, koji cijene kvalitet stila i umjetničku vrijednosti, nije se lako probiti. Zato njen uspjeh treba još više cijeniti. Naravno mi Čajničani ne cijenimo ništa, pogotovo tamo neku kulturu, pa tako mnogi i ne znaju da Marija ima objavljenu knjigu iz stručne oblasti.

Koristimo ovu priliku da kao lučonoša čajničke kulture, predstavimo našeg pisca, našu Mariju Karadžić.

NN: Na početku svakog razgovora pitam sagovornike hoćemo li se persirati?

MARIJA: Ne, nema potrebe.

NN: Šta tebi znači književnost? Da li je to samo tvoja struka ili je nešto više od toga?

MARIJA: Ja prema književnosti zaista imam posebnu ljubav, i mogu reći da je ona doprinijela jednom posebnom pogledu na sve oko mene. Što sam više spoznavala književnost, sve više se javljala želja da ona bude i jedan segment moga života, samim tim je i moja struka.

NN: Koliko čitaš i kakve knjige voliš?

MARIJA: Uvijek imam neku literaturu za čitanje, i taj proces je uvijek drugačiji, zavisno od literature, pristupa prema njoj, itd. A volim različite knjige, to ne mogu precizno odgovoriti. Mnogima se vraćam nekoliko puta. Sada se najviše bavim modernom i postmodernom književnošću.

NN: Smatraš li pitanja koja se odnose na omiljenu knjigu, pisca i film, neozbiljnim ili teškim?

MARIJA: Rekla bih da je teško. Prosto je nemoguće naptaviti selekciju i izvojiti najbolje od najboljeg. Kad krenem da analiziram dosta je onih koji imaju razlog da budu u samom vrhu.

NN: Da li čitanje odgovara trenutnom raspoloženju? Da li ti nekad više paše Andrić, a nekad Crnjanski, ili Igo ili nešto lakše? I da li od toga zavisi trenutna naklonjenost nekom piscu u određenom momentu?

MARIJA: To svakako. Nikada ne mogu reći da mi je svejedno šta ću i kada čitati. Zavisi od mnogo toga, od raspoloženja, od koncentracije, motivacije. Npr. različit je stil pisanja od ova tri pisca koja si naveo. Nekako, tačno nekad osjetim da mi se čita baš Andrić, Crnjanski, Dostojevski ili sasvim neko drugi. Mada ne mogu reći da sam sve čitala u periodu kad mi najviše odgovara. Dosta toga je bilo predodređeno, školskim odnosno studentskim obavezama.

NN: Spominješ čitanje u školi. Misliš li da lektire iz toga perioda kada smo mladi, buntovni i puni hormona, zaslužuju jedno kasnije, odraslije čitanje?

MARIJA: Svakako, sasvim drugačije pristupamo tom djelu, što radi zrelosti, te radi više znanja i čitalackog iskustva. I sa svakim ponovnim čitanjem otkrivamo još po neki novi segment u književnom djelu.

NN: Kakva je čitalačka publika u Čajniču? Kakve su njene navike, potražnja i čitalačke potrebe? Šta se čita i koliko se čita?

MARIJA: Moram priznati da sam zadovoljna čitalačkom publikom kod nas. S obzitom da je Čajniče malo mjesto, biblioteka ima solidan broj članova, kao i vrlo dobar fond knjiga. Svašta se čita, klasicima se uvijek vraćamo, zatim postoji interesovanje i za naučnu fantastiku, mitologiju, te bestselere. Moramo poštovati čitalacke ukuse članova i nastojati da svakome damo neke smjernice, u skladu sa njihovom željom i sklonostima.

NN: Ti si neko ko voli da čita, ali i da piše. Možemo reći da si objavljen pisac. Šta nam možeš reći o tome?

MARIJA: Što se tiče pisanja, mislim da tu treba još mnogo, mnogo rada da bi se za mene moglo reći da sam pisac. Za sada sam samo autor par radova među kojima su prikazi, ogledi, eseji i jedne knjige. Ta knjiga je u stvari moj master rad, koji je na predlog moga mentora kasnije i objavljen. Tačno je da volim da pišem, ali isto tako treba još mnogo truda i rada da bi moje pisanje doseglo jedan zadovoljavajući nivo.

NN: U svojoj knjizi baviš se poetikom pisma u postmodernističkim djelima Milislava Savića. Tu si obradila neka njegova djela iz stručnog ugla. Je li lako pisati takve književne radove?

MARIJA: Bilo je vrlo zanimljivo čitati djela Milisava Savića, kao pisati o tome. Savić je vrhunski pisac, a njegova djela mogu da se analiziraju iz masu različitih aspekata. Moram istaći da je u tom radu dosta doprinjela odlična saradnja mojim profesorom i mentorom Miroljubom Jokovićem, koji me je upućivao na adekvatnu literaturu te omogućio da lično komunicirm sa piscem Milisavom Savićem. Takođe ne mogu reći da je jednostavno pisati o piscu koji I dalje stvara, djeluje, koji je već dosegao zavidan nivo na književnoj skali, naime sve vrijeme sam bila pod utiskom toga kakva će biti njegova reakcija na sve to.

NN: I sama navodiš u svom djelu da postmodernizam nije potpuno definisan pravac, čak postoje i neke nedoumice oko naziva. Kako bi ti našim čitaocima objasnila šta je postmodernizam? I koji su njegovi najbolji predstavnici? U knjizi spominješ neke pisce prije svih Borhesa.

MARIJA: Zaista se vodilo dosta polemika oko postmodernizma, odnosno oko samog naziva te epohe. Postmodernizam označava različite tendencije u umjetnosti i kulturi druge polovine dvadesetog vijeka, koje se suprostavljaju modernizmu. Počeci postmodernizma datiraju iz 60-ih godina dvadesetog vijeka, a njegova dominacija postaje potpuna 70-ih godina. To je veoma dobro definisao Žan Frasoa Liotar u knjizi “Postmoderno stanje”, a kasnije taj termin preuzimaju sociolozi, teoretičari umjetnosti itd. Jedna od osnovnih odlika postmodernizma jeste pluralizam različitih društvenih, političkih i religioznih sistema, te različitih jezičkih i stislkih kodova, pri čemu dolazi do stapanja tradicionalnog i modernog, estetskog i funkcionalnog. Zastupljeno je suočavanje dominantnih i marginalnih jezika. Name uzajaman odnos različitih segmenata svojstven je postmodernizmu. Zatim oslanjanje na tradiciju i kombinacija različitih žanrova. Jedan od začetnika postmodernizma u svjetskoj književnosti je Borhes, a u srpskoj Danilo Kiš. Ovo su samo šture odlike postmodernizma. O ovom pravcu dosta može da se govori kao i o njegovim predstavnicima, a uvijek će ostati neka otvorena pitanja.

NN: U svom djelu si dosta obrađivala tu temu. I da li si tako stekla neka nova saznanja o tom pravcu? Neki novi uvid?

MARIJA: Svakako posebno kada je riječ o tom uklapanju i kombinaciji žanrova. Ne bih mogla ni pomisliti da je moguće tako nešto ukombinovati u strukturu jednog djela. Za to je adekvatan primjer knjiga Milisava Savića “Rimski dnevnik, приче и један роман“, gdje on čak koristi dva pisma: ćirilicu i latinicu. Baš ta igra, i taj spoj različitosti, mene je privukao da se bavim ovom književnom epohom.

NN: Čitajući tvoj rad, čitalac dobija želju da pročita književne radove Mislava Savića. Kako to komentarišeš?

MARIJA: Drago mi je da je prouzrokovan takav efekat, i nakon mastera sam pisala o Saviću i jedan od ciljeva je bio da u potencijalnom čitaocu probudim želju da pristupi njegovim djelima. Njegov književni opus je vrlo širok, toliko je mogućnosti za nova saznanja, analize, da jednostavno ne znate sa kog aspekta bi ih prije analizirali.

NN: Da li planiraš da pišeš beletristiku?

MARIJA: Za sad ne, skeptična sam prema tome, mada ja rijetko nečto planiram na duge staze. Samo znam da ću se i dalje baviti književnim radom, ako Bog da, to će već naći neki svoj put.

NN: Kako vidiš današnju književnu scenu? Čini se da se piscem naziva svako ko zna bar 6 od 7 padeža.

MARIJA: Ima svega i svačega. Danas može svako da objavi knjigu i obradi kojekakve teme, ali to se nikako ne može nazvati književnošću. Smatram da se uvijek iskristališu prave vrijednosti I da ih ima ko prepoznati. Jeste da je trivijalnost uzela dosta maha, malo se govori o pravim kvalitetima, ali ja se nadam da će doći do zasićenja, jer ljudi ovako nisu srećni i žive onako kako im nameću neka kvazi pravila, a ne kako zaista žele.

NN: Za kraj šta bi poručila Čajničanima?

MARIJA: Poručila bih svima da rade ono što vole i što ih ispunjava, i da ne pokleknu kad naiđu na prepreke već da se bore, ali da sačuvaju svoje dostojanstvo. Jeste da je teško istrajati i ostati dosledan sebi u ovom društvu, ali to ne smije biti slamka za koju ćemo se hvatati i tapkati u mjestu.