MRAČNA STRANA OLIMPIJSKIH IGARA

Kasno noćas, ili rano sutra ujutro počinju ljetnje Olimpijske igre u Riju. To je najveći svjetski spektakl. U 1h iza ponoći krenuće svečana ceremonija otvaranja. Vidjećemo kakav su nam vizuelni ugođaj spremili Brazilci i koliko mogu da se približe ili čak premaše dva predhodna otvaranja na OI 2008. u Pekingu i 2012. u Londonu. Olimpijske igre su više od sporta, neki fantatici će reći više i od života. Nekada, u antičko doba ratovi su stajali da bi se igre održale. O, ne bi oni bili posve prekinuti samo bi pauzirani. Grci bi se nakon Igara vratili bespoštednim ratovima Sprate, Atine i Tebe. Danas nema pauze. Danas ratovi neće poštovati duh olimpizma. Nažalost veća je šansa da se same Igre pretvore u ratno područje. Danas teror vlada. Danas vlada strah. Ali da se ne lažemo. Moderne OI su izgubile odmah na početku. I svjetski rat je odgodio jedne Igre, a II svjetski rat čak dvoje. Kad već pominjemo Drugi svjetski rat, zadnje igre prije najvećeg razaranja svijeta još od masovnog izumiranja dinosaurusa, održane su baš u Hitlerovoj Njemačkoj. Obilježio ih je poraz rasizma na sportskom terenu. Sve njemačke zablude o superiornosti arijevaca srušio je Džesi Ovens.

Crnac iz Amerike, rušio je rekorde, osvajao zlata i otjerao Hitlera sa stadiona. Ponizio je njega i njegovu njemačku nadrasu, njegove Ničeance. Ipak nije bio Hitler taj koji je ponizio Ovensa. U vlastitoj zemlji on je bio građanin drugog reda. Predsjednik SAD čuveni Ruzvelt ga nije primio u Bijeloj kući, i dalje je morao da se vozi u drugom dijelu autobusa, a smio je spavati samo u crnačkim hotelima. Štaviše najvažniji čovjek SAD mu nije čak ni čestitao. Hitler mu je bar mahnuo rukom. Najveća ironija je bila kada je Olimpijski komitet SAD organizovao proslavu za njega Džesi je na proslavu u hotelu došao teretnim liftom, jer bijaše previše crn za lift gostiju hotela. To ne zna puno ljudi, ali Ovens je povezan sa još dvjema Igrama koje su pljunule olimpizmu u lice. Meksiko, 1968, studenti protestuju, traže bolje uslove za sebe, za narod, protestuju i protiv OI na koje se troše velike pare dok zemlja grca u stotinu socijalnih problema. Trg kulture, Meksiko Siti, studenti, policija i 260 mrtvih. Igre se održavaju i svi se prave kao da se ništa nije desilo. Amerika ima svoje rasne probleme. Borbu za jednakost je propovjedao Martin Luter King, i ubijen je u aprilu te godine. Crni partneri nisu propovjedali, oni su pružali oružani otpor represiji, borili se za prava crnaca koristeći američki Ustav(pravo na nošenje oružja). Trka na 200 metara, od tri čovjeka na postolju dva su afroamerikanca Tomi Skot i Džon Karlos. Tokom intoniranja himne, njih dvojica dižu stisnutu pesnicu sa crnom rukavicom. Skandal. Nevjerica. To je simbol podrške Crnim panterima. OK SAD ih smjesta izbacuje sa Igara. I čitav svijet se pravi da ništa nije bilo. Podršku im pruža stari Džesi Ovens. Zato možda I umire u užasnom siromaštvu. Previše je iskakao i smetao. Samo da nije bio tako crn.

Jedna od zadnjih stvari koju je legendarni Ovens uradio bila je molba političkom vrhu SAD da ne bojkotuju OI 1980 u Moskvi. Nisu ga poslušali. To je dovelo do kontra bojkota Igara 1984. Los Anđelesu. Tužna vremena za duh Olimijskih igara. Ono načelo da ne treba miješati politiku i sport, nikome više nije bilo važno. To je samo još jedna lijepa ideja, pretvorena u laž. To su na svojoj koži osjetili sportisti Jugoslavije u Barseloni 1992. MOK im je rekao jok.

Ipak najgori, najcrnji momenat u istoriji modernih Igara desio je u Minhenu 1972. Noć 5. na 6. septembar, ogradu visoku 2 metra koja okružuje olimpijsko selo preskače 5 muškaraca u trenerkama, noseći sportske torbe. Članovi američkog olimpijskog tima misle da su kolege sportisti u provodu pa im pomažu. Uskoro im se pridružuje još troje ljudi. Kreću ka zgradi gdje je smještena izraelska delegacija. Oni su palestinska teroristička organizacija, zlokobni Crni Septembar. Ubistva, otmica i traljav pokušaj spašavanja doveli su do smrti svih talaca. Crni dan i poraz Igara.

Same igre su nastavljene kao da se ništa nije desilo. Pod pritiskom javnosti održana je komemoracija žrtvama tokom koje je umrla majka jednog nastradalog sportiste. Spuštene su zastave na pola koplja, ali su se arapske zemlje pobunile, pa su zastave vraćene. Koji udarac sportu, humanosti i olimpizmu. Danas živimo u svijetu haosa i terora, Igre su prevazišle sportske okvire, više nije važno samo učestvovati. Vlada neko makijavelističko raspoloženje gdje cilj opravdava sredstva dok se držeg onog antičkog motoa "više, brže, jače". Doping skandali pljušte. Politika je prožela olimpijski duh. Ruski atletičari su na udaru. Sa pravom. Uhvaćeni su na djelu, država je imala svoje prsteu tome. Okreću to na politiku. Naravno svaki će lopov prvi reći držite lopova. Odmah kreću priče da se Amerikanci dopunguju sistemski kao i Rusi. Možda ali za to nema dokaza. Još. Ovo Rusima nije prvi put da je država umiješana, slično je bilo sa Kinezima, Njemcima, Španci su varali čak i na Paraolimpijadi. Važno je učestvovati? Kako da ne.

Olimpijske igre su teren za svjetske sukobe, gdje se veliki bore za nadmoć, a samo još mi mali mislimo da je važno učestvovati. I pobjediti Hrvate dabome. I obratno. A tu je i strah. Ne od virusa, već od terorista. Nadamo se da im je Brazil predaleko. Mi samo želimo da uživamo u sportu. Zato mir u svijetu. Za kraj pogledajte slike iz Rija koje govore više od hiljadu riječi. Ili bar od jedne.