24 godine ćutanja

Nekada je Crna Gora bila oaza pravednosti, čojstva i junaštva. Sam termin "Crnogorac" bijaše ideal pravde i poštenja. Bijahu to neka druga, romantičarska vremena. Danas Crna Gora ćuti. Danas Crna Gora štiti ratne zločince. A krv mrtvih, krv djece, žena i staraca vapi za pravdom. Pravde nema, ona je i ćorava i gluva. Niti čuje niti vidi niti je briga. Tačno prije 24 godine, na današnji dan Čajničani su umirali. Žene, djeca, starci, muškarci, mlado i staro, zdravo i bolesno. Ipak mi Srbi uvijek nekako preživimo, nađemo snagu u nama da se odupremo nožu, metku, jami, vatri, i mnogim drugim oruđima balkanske smrti. Bio je to krvav rat, a opet koji to rat nije? Takav je rat, gladna zvijer smrti, krvi i uništenja. 14.2.1993. godine počeo je napad na Čajniče i njegova sela. Napad je bio planiran i dobro osmišljen. Cilj je bio da se zauzmu Staronići i Ponikve i tako preko tih sela presiječe put ka Crnoj Gori. Motivi takve namjere su zloslutni. Očito se planiralo da Čajniče ostane u obruču, okruženo šumom i neprijateljem koji nadire sa ubilačkim nakanama. Nije im uspjelo. Heroji vojnici, heroji civili. Staroniće je spasio i zaštitio pokojni Krsto Tanasković. Njegova hrabrost i odlučnost nikada nisu adekvatno nagrađene. Tanasković je samo jedan od primjera čajničke hrabrosti. Civili su pružili otpor, rekli smo ne mraku i zaboravu, smrti i uništenju. To je pokolebalo napadače. A sva njihova hrabrost je nestala kada je vojska povela kontranapad.

Napad je odbijen, preživjeli smo, ali smo platilu visoku cijenu. Mrtvih je bilo previše. Najmlađa žrtva bijaše jedan dječak od 14 ljeta. Željko Mašić nikakve krivice nije imao. Bio je samo dijete, bio je Srbin. Napadačima nije bilo dovoljno da samo ubiju. Mučili su svoje žrtve. Sakatili i masakrirali. Nakon napada otkrivena je užasna istina. Napad je došao iz Goražda, ali i iz Crne Gore, sela Bukovice. Jedna od žrtava prepoznala je Bungure, crnogorske državljane. Dokazi postoje, svjedoci su još živi, postoje i prijave, ali Državno tužilaštvo Crne Gore ćuti. Zašto? Pravog odgovara nema. Možda je politika, možda neki drugi interesi, ne znamo. Žrtvama je svakako svejedno. Njihova pravda nije zadovoljenja. Oni su mrtvi, prekriveni zemljom već 24 godine, a dželati šetaju slobodno kao najveći pravednici. Danas možemo samo da se sjećamo mrtvih, zapalimo im svijeću, i da se nadamo da će pravda nekada stići monstrume i ubice.