Poema o tragičnim vremenima
Već smo govorili da je Čajniče prepuno skrivenih kulturnih bisera. Naši tavani, police, podrumu skrivaju djela kulture, djela koja polako prekriva prašina i guta zaborav. Kulturna scena je siromašna, a ne bi trebala biti. Naša kultura nije mrtva, samo smo nekako zaboravili na nju. Bilježnice pune pjesama, eseja, priča, slike i crteži, rezbarije samo čekaju da budu otkriveni. Mnogo je kreativnih stvaralaca skrivenih među nama. Možda je vrijeme da ih polako otkrivamo. Trauma i stradanja, bol i užas znaju u nama da pokrenu nešto, neku "žicu", stvaralačku. Tako je Gavrilo Ćevriz našao snagu da opjeva užas koji nas je sve snašao 14.2.1993. godine
"Bio bi red podsjetiti nadležne, da iako smo mali grad na jugoistoku Republike Srpske, ne trebamo biti manje važni.Trebalo bi obratiti pažnju na zločin, za koji i poslije 24 godine niko nije odgovarao. Zato sam prije par godina, napisao ovu pjesmu kao uspomenu u čast svim preživjelim, kao i žrtvama, porodicama stradalih, ratnim vojnim invalidima i svim borcima i civilima koji su dali svoje živote za ovu zemlju.", kaže Gavrilo Ćevriz. Ovo je samo jedna od pjesama gospodina Ćevriza.
Pjesma je emotivna i potresna
TRIPUNJDAN 1993 ČAJNIČE
Tripuljdana devedeset treće
nikad niko poželjeti neće.
Ne zbog toga što je hladan bio
već zločina što se dogodio
Zora rana toga Tripunjdana
svanu puna žalosti i rana
Ko će suze obrisati s lica
starih majki, djece, udovica
Što ostaše bez najmilijih svojih,
da li tako u sudbini stoji?
Kaži vilo, tvoije ti krila,
jesi l’ tada u blizini bila
Kao što si nekad na Kosovu,
pa da pričaš tragediju ovu?
Oj, guslaru, moj sivi sokole,
ja sam kćerka vile Raviojle
Posestrime Kraljevića Marka
Pa me stara opremila majka
Da obiđem sve srpske vojnike
Graditelje Srpske Republike
Pošto primih blagoslov od majke
Ja se vinuh nebu pod oblake
Te preletjeh rijeke i planine
I do srpske stigoh domovine
Letjela sam na četiri strane
Previjala junacima rane
Pa sam tako putujući mlada
Doletjela do Čajniča grada
Jer i tamo srpske vojske ima
Pa se želim upoznati s njima
Stadoh malo da odmorim krila
Pa sam tako u blizini bila
Na vrh guste šume Orufice
Razgledala brda Pisonice
Mjesečina brda obasjava,
Mili Boze, milina je prava
Bacih pogled do zapadnih strana
I ugledah grupe muslimana
Pa se vinuh nebu pod oblake,
da izvjestim sve srpske junake
Da im ne bi bilo iznenada
ako bude došlo do napada
Od Zidina pa do Tiodželja,
sve je turska vojska zaposjela
Planiraju prije zore rane,
Čajniče se mora da napadne
Tri hiljade biješe muslimana,
udariće skupa sa svih strana
Komandiri izdaju komandu
i planove kroje o napadu
Bukovičke kupe muslimane
da napadnu sa zapadne strane
Takozvana četa Ljuta Drina,
dopunjena od mudžahedina
Kreće preko crnogorskih sela
Da ih ne bi patrola vidjela
S crnogorskih granica i međa
Srpsku vojsku da napadnu s leđa
Provedoše jedan dio noći
U nekakvoj napuštenoj kući
Ali đavo mirovati neće
Jedna grupa na Ponikve kreće
Da Ponikve u zgorište stvore
I pobiju što se ubit’ more
Druga četa mladih Sandžaklija
Takozvana Handžar Divizija
Sa sjevera, s Medene Glavice
Da napadne naše jedinice
Silna vojska kreće od Zidina
Pružila se do iza Gložina
Bijaše ih želja ponijela
Da zapale milijenska sela
Sa istoka jedna četa ide
Dopunjena mrežom Al Kaide
Planiraju prije zore rane
Staroniće sa zemljom da sravne
Ranom zorom prije bijela dana,
zapucaše puške sa svih strana
Al da vidiš naših sokolova
i velikih srpskih vitezova
Za oružje svoje priskočiše
i junački borbu prihvatiše
Ne daju im oka otvoriti,
a kamoli liniju probiti
Stade vriska našije junaka,
stade jauk u gori turaka
Srbi vrište borbe se ne boje,
turci vuku ranjenike svoje
Mala četa, ali odabrana,
pod komandom Miša kapetana
Junački se na mejdanu bori,
Mišo svoje junake sokoli:
„Ne bojte se, moja braćo mila,
nije ovo prevelika sila
Mi imamo volje i možemo
Većoj sili da se odupremo
Uzdajte se pomoći od Boga
A pazite jedan na drugoga
Danas sreća na našoj je strani
Srbin svoju otadžbinu brani!“
Zaštektaše puško-mitraljezi
U čudu se nađoše uljezi
Nišandžije, oko sokolovo
Gdje nišane nije najelovo
Bacačlije uz nišanske sprave
Pogađaju ko da rukom stave
Ječe brda od pucnja i vike
Pretrpiše velike gubitke
Prokrade se grupa izviđača
Ne bi l’ kako do minobacača
Pa u borbi srpskim vojnicima
Ubili su Drakulu Mlađena
Jedan hitac pogodi mu glavu
Mrtav pade na zelenu travu
Bijesni turci po šumama lete,
žedni krvi, a željni osvete
Ne smjedoše s vojskom da se bore,
formiraše grupe za terore
Jedna grupa pođe u Šapiće,
tamo dvije zapališe kuće
A Darinku, jednu staru babu,
ubili su na kućnome pragu
Po selima nastade panika,
a stara ih posjeti navika
Nejač mora negdje da se skloni,
da ih dušman u ropstvo ne goni
Željko s majkom i sa sestre dvije,
za smrt svoju ni slutio nije
Kad misliše da je sve u redu
upadoše u tursku zasjedu
A iz grma zlice iskočiše
i na nejač vatru otvoriše
Prva meta biješe u turčina,
mali Željko s četrnaest godina
Pade dijete ispred dušmanina
Do njeg’ pade i njegova strina
Stara žena od pedeset ljeta
Kome ona mogaše da smeta
Priđe majka da dijete brani
Pa i na nju pucaše dušmani
U desno je rame pogodiše
Da joj boli zadaju još više
Al zlicama i to malo biješe
Pa djetetu mrtvu priletješe
Noževi mu lice isporili
A obadva oka izvadili
Ljuto pišti sirotica Dana
Žali sina, a kune dušmana:
„Zašto tako, naopako, zlice
Pokazaste svoje pravo lice
Ljudskog roda, a zvijerske ćudi
Zar se tako ponašaju ljudi?
Mislite se proslaviti svijetom
Što činite silu nad djetetom
Na Tripunjdan, u nedelju svetu,
ne bilo vas nigdje u svijetu!“
Zapištaše dvije bijele lale
zaplakaše dvije sestre male
Izgubiše jabuku od zlata,
izgubiše jedinoga brata.
Ona grupa što s Dužica ode,
stiže rano do Trojana vode
I pred zoru, po crnome mraku,
napadoše na šumsku baraku
Dva čuvara mučki su ubili,
a baraku cijelu zarobili
Dograbiše radio stanicu,
zovu hitno Čajničku bolnicu
Ko bajagi da traže pomoći,
mislili su da će Duško doći
Pa da mu se dočepaju glave,
da se Bosnom cijelom proslave
„Ne treba nam pomoć od vojnika
već sanitet radi ranjenika.“
Kad stigoše u bolnicu glasi
Žuri Miro ranjene da spasi
Pa sanitet ko na krila diže
Za čas tili do Prijemeta stiže
Tu čekaše Željkove ubice
Pa mu rafal sasuše u lice
Nose vrani na Ponikve glase
Bude narod, a da selo spase
Tu se diže malo i veliko
Da se spase koliko toliko
A u selu žene su i starci
Pa krenuše Trojanu baraci
Stanija se probudila bila
A neka je nagovori sila
Da probudi kćerku i unuku
Pa da idu Božu u baraku
Kad Stanija poviri na vrata,
kao da je pogodi granata
Božo s Trivkom sav u krvi leži,
Stana viknu Ivani da bježi
Al se zvijer iza vrata krije,
mrtva pade groma čula nije
Tad iskoči zvijer iza vrata,
pa Ivanu ščepa oko vrata
Pa počeše Polki da prijete,
mora majka ići uz dijete
Pričaće vam gusle javorove,
za velike srpske vitezove
Za dva Duška, dva srpska junaka,
kakve više neće rodit’ majka
Pohitaše Ivanu da spase,
u tom trenu ne misliše na se
Pokosi ih rafal preko pasa,
popadaše ne dadoše glasa
Presta pucanj, okonča se borba
Turci vode dva nejaka roba
Kroz gudure šume i litice
Pa se opet dosjetiše zlice
Da im uspije na Trojanu varka
Ubila ih muka svakojaka
Opet zovu s Ilijine stijene
Pisonicu i vojnike njene
„Treba hitno da se sastanemo
Mi želimo da vam pomognemo
Da vršimo neke dogovore
Da tjeramo turke iza gore
To začuše tri srpska junaka
Pa krenuše, kukala im majka
Pohitaše brdu uz planinu
A u ruke pravo dušmaninu
Zastadoše malo da odahnu
Pa vidješe Polku i Ivanu
A pokraj njih turčin s nožem sjedi
Krvca im se u venama sledi
Počeše im odozgo da prijete,
„Ubićemo Polku i dijete
A vi sada dobro razmislite,
i oružje svoje odložite.“
A iz grma jedni priskočiše
i njihove puške pokupiše
Vezaše im ruke naopako,
odvedoše Goraždu polako
Dan prolazi, a noć se uhvati,
nema Vučka da se kući vrati
Pođe starac malo da prošeta,
prošla mu je sedamdeset peta
I on pozva svojega sinovca,
koji ga je volio ko oca
Pod Stražicom, na jednome brijegu,
mrtva Vučka nađoše u snijegu
Krst kukasti urezan na čelu,
grdne rane po cijelome tijelu
Na vrh glave šahovka crtana,
to je djelo zlica muslimana
Malo niže, pravo ispod puta,
Leži Stevo, moja rana ljuta.
Sa sjevera Sandžaklije mlade
Velike su počinili jade
Oni mnogo zapališe kuća
I u kući Vlada Ćukovića
A Dubrave iznad Vučkovića,
Svi Nikolu žale Pljevaljčića
Starac preko osamdeset ljeta
Nije mog’o ustat’ iz kreveta
Sad ga nema među nama više
U kući ga živa zapališe
Sa istočne strane na Mlakvama
Pronađoše izmasakirana
Radovana, Milana i Mirka
Što bijaše žrtve od krvnika
Vide im se rane po rukama
Pustali su dušu na mukama
Tako vila presta da govori,
suze roni, i Bogu se moli
Od velike tuge i žalosti:
„O, gospode, grijehe im oprosti
Namjesi im postelju u raju,
nek u rajskom miru počivaju
Vinuše se duše put oblaka,
neka im je crna zemlja laka.