Decenije tišine

Već smo pisali o zločinima koji nikada nisu kažnjeni. Često su dželati ostajali nekažnjeni. Zločini nad Srbima u II svjetskom ratu opšte su poznata stvar. Ili možda nisu? Čini se da su komunističke, pardon socijalističke vlasti smatrale da se ne mora baš svaki zločin opisati ili kazniti zarad bratstva i jedinstva. Da ne bi ubicama i koljačima bilo neugodno zbog spominjanja tih neprijatnih događaja koji su ih podsjećali na fašističku prošlost i ratni poraz. Nekako su žrtve ispale krive. Kakav apsurd. Ali hej ovo je Balkan, pa.. NE! Ne možemo i ne smijemo apsurde tako olako prihvatati. Ne možemo lijeno slegnuti ramenima i fatalistički prihvatiti društvene patologije. Prosto ne možemo, jer tako nam nikada neće biti bolje i tako nikada ništa nećemo promijeniti, i ostaćemo do samog kraja postojanja ovih prostora i nacija, mala nelogična tačka na mapi logičnog svijeta. No velika je to tema i o njoj drugi put. Vratimo se nekažnjenim i umalo zaboravljenim zločinima.

Stari Brod, mjesto kod Višegrada, veliko je stradalište srpskog naroda. 22. marta 1942. godine tačno prije sedam i po decenija, ubijeno je po nekim procjenama oko 6 000 ljudi. Zločin je izvršila Crna legija sastavljena od Muslimana i Hrvata pod komandom zloglasnog Jure Francetića i njegovog zamjenika Rafaela Bobana. Da podsjetimo to su ljudi o kojima i danas sa ponosom pjeva fašistički pjevač Marko Perković Tompson. A pojedini gradovi u Hercegovini imali su ili još imaju nazive ulica po ovoj dvojici čudovišta. Francetić je poginuo par mjeseci kasnije. Treba napomenuti da je sudbina Bobana potpuna misterija, prepuna teorija. Kako god on zvanično nije nikada odgovorao za zločine kod Starog Broda. Naprotiv ovaj zločin kao da se nikada nije dogodio. I tek raspadom SFRJ istina izlazi na vidjelo. Svjedočenja preživjelih su traumatična, krvava, puna brutalnosti krvnika i očaja žrtava. Stari Brod je bio paklena stupica iz koje su se tek rijetki spasili. Ubijanja, koja su kulminirala na današnji dan, trajala su sve do početka maja. Danas će biti održan parastos žrtvama. Bar će na taj način biti obilježeno njihovo stradanje. To je mnogo više od decenija zataškivanja, a za pravdu je ionako kasno. Ovako žrtve barem neće biti zaboravljene, a zločinci, odavno mrtvi, više nisu ni bitni. Za kraj pročitajte stihove pjesma "Krik", autora Milenka Dačevića, koja govori o žrtvama stradanja kod Starog Broda.

Čuje se krik nevinih žrtvi,

nad ovom zemljom natopljenom krvi,

istinu sada svjedoče mrtvi.

Žaleć’ mladost ugašenu rano,

barjaci crni nadvisili gore,

nad rijekom smrti, što vodama stalno,

mučeničke kosti odnosi u more.

O sinovi slavni, djeco siročadi,

životima svojim zadužiste slobodu.

u mukama teškim, hladnoći i gladi,

utrijeste put ka Svevišnjem Gospodu.

Ni okovi teški, ni sječivo ustaškoga mača