Poezija srca

Poezija je izraz duše, odraz ljudskog bića. Poeziju ne pišemo, poeziju stvaramo. Ona je čista emocija, zarobljena stihom. Milenko Dačević tako poezijom ogoljuje svoju dušu, pred vas razastire emocije, svoje biće i sve ono što njegov stvaralački duh kreira u zanosu stvaralačke inspiracije.

NESPREMNA DA VOLIŠ

Jesen odnosi, sve moje radosti,

lisće je već žuto i hladne su kiše.

K'o da čujem urlik: "Ne daj se mladosti!"

Otišla si nekud, i nema te više.

Na blatnjavom drumu vdim stope tvoje,

otisci tvojih prstiju, još na mom stolu,

zalud sati idu, meni dani stoje;

ti si prividjenje satkano u bolu.

Čiji zubi sada tvoje usne grizu?

Kome lažeš, da si kao nikad srećna?

Miljama daleko, i opet mi blizu,

poput zrake sunca, beskrajna i vječna.

Sva željna ljubavi, nespremna da voliš,

očaraš i truješ, svojom ljepotom,

i kada mislim da pokorno stojiš,

igraš svoj ples pred ovim životom.

SJETA

Možda ću nekad dok budem hodio,

po onoj staroj krivudavoj cesti,

gdje sam te draga noćima ljubio,

u zagrljaju drugog, ja tada sresti.

I neću reći "zdravo", zaljubljenom paru.

Proći ću samo tiho, neprimjetno...

Jer naša ljubav izgorje u žaru,

nestade u dimu, daleko i sjetno.

Ti ćeš preko njegovog ramena,

gledati dugo za korakom mojim,

i kao vjerna i odana žena,

kasti da više za te ne postojim.

K'o ljubi silno, iskreno i čisto,

daje svoje srce da u bolu pati,

i nista više neće biti isto,

što jednom ode nikad se ne vrati.