DNO ZABORAVA

Predstavljamo vam još jednu odličnu pjesmu čajničkog poete Milenka Dačevića.

Ostaće negdje na dnu zaborava, pokrivene drage uspomene naše, i dok plavo nebo iznad želja spava, duh slutnje obuzima, a sjećanja plaše. Krv moja ne teče, prtvara se u prah; lice blijedo, bez kapi života, kad na vratu osjetim tvoj dah, iz koga se razliva otrov i ljepota. Osmjehom na usnama ti prikrivaš laž, bestidno i lako kazuješ da voliš, ništa ne osjećam, ni nemir ni draž; prkosna i gorda, umjesto da moliš. Svuda po tvom tijelu, tragovi su noći, ožiljci nevjerstva i plamova strasti, i sad okovana u svojoj samoći, ti bi da letiš, ali moraš pasti. Potpuno si strana, tudja i daleka, ništa od one nekadašnje divote, samo jedna bezobličana sjenka, koja samu sebe od ljubavi ote.