BIĆEŠ TI DOBAR

Ovo je priča Boška Šubare koju nam priča Vesna Veselinović, na ideju svoje sestre Nataše, Boškove drugarice. Priča koja će u svima vama probuditi emocije, i to one duboke, iskrene, ili one za koje ste mislili da ih nemate više.

Priča Nataša, piše Vesna: "Čajniče. Većina ljudi ni ne zna gdje je to, ili čak ako su čuli naziv grada, nemaju pojma gdje se nalazi. Ja se često šalim, da u Čajniče ne mogu da dođu svi i da je za Čajniče potrebna zelena karta. Šalu na stranu, Čajniče je jedan prelijep mali grad, gdje nam zima traje skoro šest mjeseci, a ljeto samo jedan. Čajniče je zaista grad lijepih djevojaka, ljudi jakog karaktera, dobrog i nesebičnog srca. Ovdje su ljudi veoma jaki, koji se nikada ne predaju. Takav je i moj drug Bole. Boško Šubara je rođen 28.marta 1991.godine u Čajniču.

Njegovo djetinjstvo pratili su njegovi nestašluci. Znao je uvijek da napravi neki problem, ali je bio toliko mio djeci da se niko na njega nije toliko ljutio. U fizičkim aktivnostima, bio je prvi, bio je mašina. Kada je krenuo u školu, opet je najviše volio fizičko, dok mu ostali predmeti nisu bili toliko dragi. Nestašluci su ga pratili i tokom školovanja i odveli su ga u zadnju, magareću klupu, gdje je sjedio sa svojim najboljim drugom Pavlom.

Ali ni zadnja klupa mu nije pomogla da se smiri, već je i odatle zezao drugove. Njegovu izuzetnu duhovitost pamte njegovi školski drugovi i često se tome smiju. Nakon završenih četiri razreda prelazi u peti, sadašnji šesti, razred sa novim drugarima i sa razrednikom Mladenom Maksimovićem, Đakonom.

Kako život nije nikada lak, mog druga Boleta je pokosio strašni vjetar, koji ga je poljuljao toliko jako, tornado koji ga je, po nama, odnio daleko, misleći da nam se nikada Bole neće vratiti. Trebalo je još mjesec dana izdržati školu i onda otići na dugo iščekivani ljetnji raspust. Ali šta se dešava? Bila je subota. 24.maj 2003. godine, na praznik sveti Ćirilo i Metodije. Divan sunčani dan nije mogao zadržati Boška u kući, već je izašao vani. Otišao je po brata Ljubišu i tu je bilo još djece, a onda su počeli igrati fudbala. Bio je brz, njegove korake niko nije mogao pratiti. Njegovu igru sa loptom djeca opisuju i sada. Ali, goneći loptu ka golu Bole je stao na nju. U trenutku noga mu se izvrnula i udario je glavom od asflat, pao je na potiljak. On opisuje taj bol toliko jak, da je neopisiv, nepodnošljiv. Poslije tog bola je krenuo kući, ali kada je vidio da nema krvi, vratio se da igra fudbala. Bio je zagrijan, pa tada nije osjetio toliku bol. Tek drugi dan ga zabolila glava, pa je ispričao majci šta se desilo prethodni . Javio se doktoru, koji ga je uputio u Foču na CT glave. Doktor ga je pregledao,ali je rekao da nema potrebe da snimi CT glave, i vratili su ga kući u Čajniče. Pri povratku kući glava ga zabolila opet, i otišao je kod doktora koji mu je dao infuziju. Nakon infuzije, glava ga zabolila i opet je otišao doktoru, koji ga je hitno uputio za Foču. U putu za Foču pao je u komu. Iz Foče su ga uputili za Podgoricu i davali su male šanse da preživi. Jedan čovjek mu je davao tri sata kiseonik, neprestano, ruka mu je bila natekla od pumpanja ambu balona. U putu za Podgoricu doživio je dva puta kliničku smrt. Kada je konačno stigao u Podgoricu, doktor je vidio da je u teškom stanju i nije htio da prihvati rizik operacije. Međutim na nagovor medicinske sestre doktor je pristao da operiše. Nakon operacije, rekao je da je pola sata prije stigao ne bi imao posljedice, a ovako je davao 1% da će preživiti. Boško je bio 70 dana u komi. Ta vjest je potresla čitavo Čajniče, pogotovo njegove drugare kojima je najviše nedostajao. Oni su svako veče išli u crkvu i molili se za njega. Koliko su ga voljeli, pokazuju nam slike razreda na kraju školske godine. Naime na slici uvijek postoji jedna prazna stolica. Ta stolica je čekala Boleta, kog niko nije mogao zamjeniti.

Kada se probudio iz kome, doktor je ustanovio da ima velika oštećenja i opet je ponovio da su šanse male da se vrati u normalu. Ali, kako sam rekla na početku, Boško je jedan jak karakter koji se nikada ne predaje. Vjetar koji ga je odnio daleko, nije ga spriječio da ostane gdje jeste, već je Bole krenuo da se vraća svom normalnom životu. Kažu da Bog ti da onoliko problema koliko ti možeš podnjeti. Naš Bole je po ovome, jači od mnogih ljudi na svijetu. Bole je naš heroj, fenomen. Dugo je išao po banjama, radio vježbe i nikada nije odustajao. U njegovoj borbi mnogo su mu pomogli logopedi i fizioterapeuti. Nekada je znao biti mnogo ljut, ali nije se predavao. Najviše mu je pomogla njegova majka Zora, velikog srca sa mnogo želje da njen sin prohoda i progovori, nikada nije žalila ni novca ni snage da mu pomogne. Isto tako pomogla mu je sestra Bilja, a najviše je slušao brata Ljubišu koji je danas njegov lični vozač.

Tata Goran je davao pare djeci, ali najviše je davao svom Bošku. Boško, napominjem još jednom, izuzetno jaka i hrabra osoba. Vježbe koje je svakodnevno radio nekada su mu bile jako teške, ali ni jednog momenta nije poželio da odustane. Vjerovao je da će ustati i progovoriti, a vjera i nada u sebe su nešto najsvetije. Znate, da bi neko vjerovao u vas, morate vjerovati sami. Da bi vam neko pomogao, morate pomoći sami sebi. Boškovu vjeru u sebe učvrstili su i dva sna, za njega jako bitna. Naime, prije pada on je sanjao anđela i đavola. Bole kaže da ga je u snu đavo tjerao da ide da igra fudbal, a anđeo mu je govorio da to ne radi. Poslije pada, Boletu se u snu javlja Bog. Po njegovoj priči, Bog mu je rekao : “ Bićeš ti dobar ! “ I evo, danas, hvala Bogu, Bole je dobar. Bolji nego ikada. Bole je FENOMEN. Jedno jutro zazvonio mi je telefon, i čula sam glas. To je bio moj drug Bole. Bole priča. Nazvao me u ispitnom roku, da pita kako ide spremanje ispita. Njegov poziv mi je bio veći poklon nego ijedan ispit koji sam položila tada. Ljudi, Boško priča. On je još prije prohodao, ali nije stao na tome. Imao je želju da trči. I kao mali, ostvarivo je sam svoje želje, pa je ostvario i ovu. Dugo je vježbao, a danas trči toliko brzo, da ga ja ne mogu stići.

Na početku je mogao da priča samo ujutru, a sada već priča i to dobro i po podne, malo slabije uveče. Poznajući njega, pričaće on po čitav dan, zezati nas i otkrivati naše tajne pred drugima. Nakon što je progovorio, našao je broj doktora Pera iz Podgorice, koji ga je operisao, nazvao ga. Čuvši njegov glas, doktor je bio šokiran. Rekao mu je da je vidio jako male šanse za oporavak.

Vjerovao je da će možda i prohodati, ali progovoriti nikada. Ali Boško im je svima rekao: “ Šta ste vi mislili ko sam ja? Vidjećete vi “. Vjerovao je u sebe i u Boga. U znak zahvalnosti, sestri koja je nagovorila doktora da ga operiše, kupio joj je zlatnu ogrlicu.

Takav je naš drug Bole. Nesebičan, dobar u duši, ne voli puno da jede, ali nas sve tjera da jedemo kad dođemo kod njega. (Najviše voli da prati tenis, i voli najviše Novaka Đokovića. Kada Nole igra,kod Boleta se čuje u kući uvijek : “ To Nole majstore !” Želja mu je velika dag a upozna. Svi mi imamo kao nekih problema. Boško nam šalje poruku da je zdravlje najbitnije. Pa iako padnemo, ako nas poljulja talas života, ne treba da odustanemo, pustiti da tonemo. Treba da nastavimo plivati, malo leđno, malo prsno, malo ženski, malo muški, dok ne doplivamo do obale. NIKADA ODUSTATI! "

Vesna i Nataša za svog druga.